Iako su naši krajevi imali burnu i tešku prošlost i često bili van ključnih ekonomskih i trgovačkih tokova, istorijat osiguranja na ovim prostorima ima dugu tradiciju.
Najstarije tragove o osiguranju nalazimo u srednjevijekovnoj Srbiji, u Zakoniku cara Dušana. U njemu su predviđene neke mjere koje se odnose na sigurnost imovine, ali i mjere zaštite za više rizika, uključujući požar i namjernu paljevinu, krađu, razbojništvo, rušenje, itd. Bilo je predviđeno da se šteta na imanjima vlastelina nadoknadi iz carske kase, a potom je taj fond obnavljan sistemom dažbina.
Najstariji poznati dokument u kome se pominje osiguranje u Crnoj Gori je Budvanski statut iz 15. vijeka. Na elemente osiguranja nailazimo u CCXXXI poglavlju, u kome stoji rečenica:”Ukoliko bi neki naš građanin u nekom gradu vladara bio opljačkan bez razloga, opština je dužna da mu naknadi štetu”.
Kasnije se osiguranje razvijalo u različitim vidovima: kroz međusobnu solidarnost članova i njihovih porodica u bratovštinama i cehovskim udruženjima ili kroz oblike pomorskog osiguranja. Razvojem kapitalizma i osiguranje doživljava duboke promjene. Od 18. vijeka u našim krajevima djeluju agenti i ispostave zapadnih osiguravajućih društava. Na prvi pomen osiguranja u Beogradu čekalo se do 1839. godine. Tada je trgovac po imenu Zuban osigurao kuću i sve u njoj na sumu od 175 talira i to kod Tršćanskog osiguravajućeg društva. “Novine srbske” su iscrpno pisale o tom slučaju, jer je nakon nekoliko dana Zubanova kuća izgorjela do temelja, a vlasniku isplaćena puna ugovorena suma.
Potom su otvarane ispostave osiguravajućih kuća, mahom italijanskih i austrijskih. Godine 1897. osnovana je “Beogradska zadruga”, prva domaća osiguravajuća ustanova. Početkom 20. vijeka osnovano je još nekoliko društava, koja su uz ispostave inostranih, radila praktično sve do početka Drugog svjetskog rata.
Poslije rata i promjena izazvanih revolucijom io promjenom strukture vlasništva, poslovi osiguranja prešli su u domen države. Godine 1945. osnovan je Državni zavod za osiguranje i reosiguranje, spajanjem predratnih osiguravajućih kuća “Dunav”, “Elementar” i “Vinerštediše”. Zavod je imao tri osnovne funkcije: osiguranje državne i javne imovine od požara i drugih rizika, sprovođenje svih vrsta obaveznog osiguranja i reosiguranje. Kroz promjene ustava i političkih uslova, mijenjane su tarife premija i vršene revizije pravila osiguranja. U sektoru osiguranja počinje proces centralizacije 1968. godine u kome je 128 zavoda i 7 zajednica osiguranja integrisano u 11 osiguravajućih zavoda. Među njima su i “Beograd” i “Jugoslavija”, čijom je integracijom 1974. nastao ZOIL “Dunav”. Od 1990. godine zavod mijenja ime u “Deoničko društvo za osiguranje Dunav a.d.”, sa potpunom odgovornošću, a potom postaje Kompanija “Dunav osiguranje”, kao centralni dio Dunav grupe, uz nekoliko zavisnih preduzeća.
Društvo je u Banjoj Luci osnovano kao “Kosig osiguranje” 1991. godine, da bi mu se 1993. godine priključila Filijala Kompanije “Dunav osiguranje” i od tada je registrovano kao “Dunav osiguranje” a.d.
Danas je to veoma moderna kompanija. Ona je lider na domaćem tržištu osiguranja i jedina domaća kompanija registrovana za sve vrste osiguranja. Sa 8 glavnih filijala i oko 70 prodajnih mjesta, Kompanija ima snažnu poslovnu mrežu, koja se neprestanim usavršavanjem poslovanja i razvitkom informacionog sistema približava standardima velikih evropskih osiguravajućih kompanija.